U Bosni nema beskućnika :)
.
Poznato je da ovdašnji komunjare vole pričati kako u Bosni narod preživljava prekopavajući kontenjere, kako "ljudi umiru od gladi", što je besmislica da veća ne može biti. No njihove oči i dalje ostaju slijepe za svakodnevno pune kafiće mladih ljudi koji po čitav dan ispijajući kahve, vrteći ključeve od auta oko malog prsta, pušeći cigarete raznoraznih brendova i pričajući na još raznoraznije marke mobilnih telefona, kukaju kako nemaju posla. Ako ne vjerujete nama, osvrnite se oko sebe idući put kad budete prolazili ulicama svoga grada tokom ljetnog perioda. Bacite oko i na parkinge.
.
Ništa samo neće spasti sa neba, pa tako ni prosperitet i bolja budućnost. Mi se sami moramo probuditi i uvidjeti u kakvom rahatluku i blagostanju živimo. Zanemarimo za jedan trenutak medije koji tako uporno nastoje prikazati pesimističnu beznadežnu sliku o našoj državi, jer to ide samo njima u prilog. U Bosni se možeš najesti za 2 marke kao insan, u Bosni MOŽEŠ zaraditi pristojno samo ako iole nisi lijen, u Bosni možeš lijepo živjeti da se malo potrudiš, pa taman i da dođeš u situaciju da nemaš hrane ili krov nad glavom i to će ti sigurno biti obezbjeđeno ako ni zbog čega drugog ono zbog dobroćudnih ljudi kakvih je ova država uvijek imala te njihovih još merhametnijih duša.
Na Zapadu, o kom svi sanjamo, teško je takvo što i zamisliti. To nam najbolje mogu potvrditi oni koji su sami tamo otišli pa su kad se ovdje vrate pričali o monotonom životu u kojem sunca ne stigneš vidjeti od rintanja;"radno odijelo - pidžame". To nam i sam Ekrem Jevrić opisuje svojim "pos'o - kuća".
.
Da, u Bosni ima socijalnih slučajeva, kao i svugdje drugo u svijetu. Ima bolesnih, siromašnih, onesposobljenih i takvima treba da pomaže čitavo društvo. Ali ne smijemo od cjelokupnog naroda praviti Somaliju samo zato što su svi ostali, zdravi i sposobni zapravo lijeni i aljkavi da nešto poduzmu, nego čekaju od tog imaginarnog pojma države da dođe i pokuca im na vrata noseći čitavu korpu berićeta, jer oni na to po nekakvoj čudnoj, valjda komunističkoj logici, imaju PRAVO.
Najlakše je izaći na ulice i kukati, kako to na TV-u reče jedan poljoprivrednik koji drži staklenik.
Nije čovjeku mrsko baviti se time. Takav neće ni biti gladan.
Takav ima obraz ne kukati.
.
O situaciji u kojoj se ova naša lijepa Bosna puna čudnih ljudi, nalazi, najbolje će nam reći oni koji su objektivniji od svih nas, oni koji nas gledaju sa strane.
Deutsche Welle objavio je jedan izuzetno zanimljiv članak. Najiskrenije ga preporučujem.
. . . Beskućnika (ne)ima u BiH
U vrijeme dok uređenije zemlje interventno obezbjeđuju krevete i nužan smještaj promrzlim beskućnicima, Bosna i Hercegovina nema sličnih problema. Ima li beskućnika u ovoj podijeljenoj i siromašnoj zemlji?
Zoran Đuranović: Bolje mi je ovdje nego u Parizu
.
Čovjek pod mostom, u kartonskoj kutiji na željezničkoj stanici ili sklupčan u nekom haustoru - slika je koju imamo priliku vidjeti u većini zemalja. Zoran Đuranović šest mjeseci u Parizu je živio kao beskućnik i kaže kako je ova skupina ljudi jako vidljiva u Evropi.
„Beskućnika lako zapazite, ima puno garderobe, traže nešto malo novca. Kada sam se kao izbjeglica našao u Francuskoj, u Parizu sam šest mjeseci živio kao beskućnik. Spavao sam na raznim mjestima, tako sam našao haustor koji je bio zagrijavan i unutra se nalazila fotelja. Tu sam proveo trideset dana“, govori Zoran koji se vratio u BiH.
Međutim, taj prizor u Bosni i Hercegovini je skoro nezamisliv. Po povratku iz Francuske uselio je u naslijeđenu kuću svojih roditelja. „Više nisam beskućnik, imam kuću, teško živim ali imam dobre komšije, drugare i ovdje su ljudi jako prijatni i dobri.“
Amir Zejnilagić: BiH je i po ovom pitanju specifična
.
„Kao i mnoga druga, i ovo pitanje u Bosni i Hercegovini je specifično“, smatra profesor sociologije Amir Zejnilagić. „Ne postoje utvrđeni kriteriji niti ažurirani statistički podaci o toj skupini ljudi i to moramo posmatrati od čovjeka do čovjeka“, kaže on.
I kada slučajne prolaznike upitate da li poznaju nekog beskućnika, slično odgovaraju.
Mustafa misli da ih ima ali da nisu vidljivi, Sead kaže da puno putuje, ali da nikada nije vidio beskućnika, a neradnika jeste, dok Jasmin smatra da kapitalizam u BiH nije zaživio u punom kapacitetu i još nije došlo do raslojavanja među ljudima.
Jasminka Begović
.
„Bitnu ulogu igra tradicija u društvu“, kazuje Jasminka Begović direktorica Centra za socijalni rad. „Ukoliko se pojavi beskućnik, odmah reaguje komšiluk, rođaci, mjesna zajednica...uglavnom, nađe se rješenje i mali broj završi u nekim ustanovama.“
Komšije i rođaci u akciji
„U narodnoj kuhinji ima dosta konzumenata“, kaže upravnik Ibrahim Šerbedžić, „ali beskućnika nema zbog solidarnosti koja još uvijek vlada među ljudima. Kroz ovaj posao svakodnevno kontaktiram sa velikim brojem ljudi, a komšija neće dozvoliti da pored njega bude neko gladan ili bez smještaja.“
Ibrahim Šerbedžić: Ima mnogo gladnih, ali ih je malo bez krova nad glavom
.
Beskućnik je, prema nekim definicijama „osoba ili porodica bez krova nad glavom“. Međutim, koliko postoji studija o beskućnicima – toliko je i definicija, kaže profesor Zejnilagić . „Oni su vjerovatno u BiH prisutni, ali zbog šume propisa i neadekvatnog odnosa vlasti prema njima specifična su i neistražena su skupina.“
Otac u staračkom domu, gladan susjed ili beskućnik na ulici – u kulturi ovdašnjih naroda neprihvatljiva je činjenica. Oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem ipak imaju krov nad glavom. Teško ih je nazvati beskućnicima, na šta ukazuje sama ova riječ, ali je sigurno da su u teškoj situaciji.
Autor: Mirsad Čamdžić
Odgovorni urednik: Azer Slanjankić
Preuzeto sa: Deutsche Welle
.
.
