Photobucket







14.02.2012.

"Kad je bio juli" - TOTALNO razočarenje

.

Za Nuru Bazdulj-Hubijar čula sam i prije. Doduše, iako me nijedna njena knjiga nije dopala ruke, i pored toga što sam, pogotovo prije, čitala mnogo, o Nuri sam uvijek imala neku pozitivnu sliku.
Možda zato što mi je o njoj pričala sestra u vjeri, mojih godina, pokrivena djevojka, jednako zaljubljena u književnost. Ona ju je naime i lično upoznala. I pričala mi o Nuri sve najljepše.
Možda sam je takvom vidjela dijelom zbog ovog imena i prezimena, gdje kraj sva tri ne znaš koje je čudnovatije i ljepše. Nura Bazdulj-Hubijar. Izgleda, najljepše je kad se ipak sve troje stavi zajedno. Baš ovako, ovim redom.
Nura Bazdulj-Hubijar.

.

Ko si bila ti Nuro, mojoj mašti? Neka misteriozna spisateljica koja u hrpi današnjih kvazi-pisaca i još kvazičnijih romana i novela, ima jedan novi i zdrav pristup književnosti. Zapravo o tebi i tvome pisanju, iskreno govoreći i nisam maštala ni mnogo razmišljala, ali o onome što je moja podsvijest gajila kad bi se tvoje trodijelno lijepo ime spomenulo bila je ta misterioznost i neslućenost...te želja da se neslućeno osluti i u misteriozno dotakne.

.

Prije nekoliko dana, dobih dvije knjige na čitanje. Prva je bila "Ajsela" od turskog pisca Halita Ertugrula, koju suzama zalih u toj jednoj jedinoj noći u kojoj je pročitah. Dirnula i probudila je u meni nešto lijepo, pozitivno, prodrmala mi iman na momenat, urodila ibadetom..pa neka ide i na doktor Halitov račun od dobra koje njegove knjige čine za čitatelje, posebno mlade.

.

Druga knjiga bi Nurina. "Kad je bio juli". Pročitah i nju za jednu noć. Ocrni mi i dan poslije te noći.
Možda je bolje da nisam. Ili bolje da nije bila baš ova.
Zašto baš ova?
Još samo mogu iskreno da se nadam da sve druge nemaju isti miris...

.

Knjiga govori o mladiću iz sela blizu Srebrenice. Čitava knjiga jesu zapravo njegova pisma mrtvom ocu, što mu ih piše jer je čuo kako je efendija u džamiji rekao da naši mrtvi nisu mrtvi, samo mi to ne znamo. Tako je počeo da piše ocu vjerujući da je otac živ iako je mrtav, te da će ga čuti i razumjeti.
Čitava knjiga jeste priča o njegovom životu sa njegovog vlastitog jezika koji je odraz (kako se navodi na kraju knjige) "svojevrsnog križanca istočnobosanskog idioma i pripovjedačeva privatnog govora". Znači, knjiga je pisana neformalnim narodnim jezikom, baš onako kako bi prognanik Mirza, prema Nurinom viđenju i trebao da govori.

.

Dva se moja lična razočarenja vežu za ovo djelo. Jedno totalno subjektivno, a jedno pomalo i objektivno.
Ono subjektivo jeste potpuni krah Nure i njene slike u mojim očima, Nure kao zdravog možda čak i revolucionarnog pisca kakvom je zamišljah.
Nura je zaljubljenik u Tita, partizane i sve ono što je ta nezdrava ideologija i neprirodan sistem učinio u stvaranju iluzije o sreći i jedinstvu naroda na ovim prostorima. Nura vjeruje i danas u ovu iluziju.
Drugo razočarenje jeste utiskivanje crvenog biljega truhle ideologije na čelo glavnog junaka ovog romana, mladog Mirze, prognanika, izbjeglice, jetima, mazluma, koji eto kao i spisateljica, morade vjerovati u tu iluziju, iako su upravo ta zaluđenost i san o  nekakvom prividnom jedinstvu upravo najviše koštala Mirzin i Nurin narod, i u neku ruku i dovela Mirzu do progonstva a Nuru do razloga da piše o Mirzi i Mirzinoj sudbini.
Plašim se da možda to nije bio jedini razlog.

.

Je li Mirza, ne kao pojedinac nego kao simbol Srebrenice zapravo sredstvo da se dokaže jedna politička ili apolitička teza?
Zar Mirza i Mirze i pored svega što prođoše, još treba da budu objekat dokazivanja ko je u pravu i čije doba je bilo ljepše i sigurnije?
Tužno je to.
Tužno je znati da spisateljica koju smatrah zrelom osobom vjeruje u jednu naivnu priču, o tome kako političari u ovoj zemlji svađaju narod. Eto baš bi uklanjanjem SVIH političara, bilo kojoj vjeri ili nacionalnosti pripadali, dovelo do nestanka četništva, ustašluka, velikosrpske i velikohrvatske ideje.
Prenaivno je ovo čak i pomisliti.

.

Ne pita se spisateljica ni u jednom momentu, kako to da se svi ti nacionalnisti probudiše preko jedne noći a 50 "divnih" godina živjeli su vašu iluziju u koju i danas vjerujete, iluziju o bratstvu i jedinstvu. Izgleda, ona je samo bošnjačkom narodu bila stvarnost za koju su mnogi i krv dali. Na kraju je upravo naš narod najviše i koštala. I danas košta.
Nacionalisti sa druge strane ove priče, nisu gutali ove mamce (dijelom su i sami zabacivali udice) nego su pritajeni čekali svoj momenat. Njihov momenat došao je 1989. godine. Nikada neću shvatiti kako ovim post-komunistima ovo nije jasno. Kako to da su se svi Srbi digli i udarili na Bosnu kad su u Miloševiću prepoznali novog vožda? Pa jesu li mu priređivali milionsku posjećenost četničkim mitinzima? Šta se to desi sa bratstva i jedinstva u Srbiji? Jesu li ga dva puta izglasali? Nije Milošević nikoga za rukav vukao da glasa za njega, kao što ni danas Dodik ne vuče nikoga da glasa za njega, nego ih upravo pridobija glupostima kojima se razbacuje na račun podjele Bosne i Hercegovine. Dakle, ne okreće Dodik Srbe protiv nas, nego ih on samo vodi tamo gdje su uvidjeli da on ide, pa krenuli za njim. Oni su njega prepoznali, što znači da im on očito GODI. Imali su i drugog izbora, no i dalje izglasavaju njega. Kako je za ovo kao i za velikohrvatsku probuđenu "svijest" imalo kriv predsjednik Alija ili bilo koji od bošnjačkih političara koje naivno okrivljujete za okretanje naroda jednih protiv drugih?
Ovdje su neki narodi već OKRENUTI i prije nego ste vi postojali. Okrenuti još od prije 200-300 godina..ne treba njih niko okretati.

.

Bilo bi zaista pošteno i lijepo od mnogih bošnjačkih pisaca, intelektualaca, novinara i drugih kada bi jednom zasvagda prestali izjednačavati žrtvu i krvnika. Oni to čine na jedan indirektan način zbog kojeg možda i ne primjećuju da to čine.
Četnici će biti četnici, a mi ćemo bez vođstva kakvog-takvog jedino biti slabiji, a nimalo manje nacionalno osvješteni, što je izgleda vama cilj.

.

Tužno je da se čak i izbjeglička sudbina instrumentalizuje za ciljeve vaše ideje i poente. Srebrenica se ne bi desila da se Jugoslavija ne raspade, da Tito ne umre, da se narod ne izdijeli..Krivi smo i mi što se Jugoslavija raspala, krivi što volimo svoju državu, svoj narod i svoju vjeru..možda smo krivi i što smo se branili? Jer ovdje je neko očito žrtva a neko agresor..Nije se bošnjački narod okrenuo od bratstva i jedinstva pa dobio Srebrenicu. Okrenuo se protiv velikosrpske ideje.
Zašto nas sve stavljate u isti koš?  

.

Jedan se narod, sistematski i organizovano digao i učinio genocid i kulturocid nad drugim narodom. Taj isti genocidni narod i danas ne priznaje niti se izvinjava za učinjeni genocid. No po velikim pametnim glavama naroda koji doživi genocid, krivi su  i jedni i drugi i treći, jer su nacionalisti..krivi su političari jer okreću ljude jedne protiv drugih, krivi su imami i popovi jer zavitlavaju narod "šupljim pričama" dok su sami iskvareni i zlonamjerni. Ovo je ISTO kao i reći, da smo svi jednako krivi i svi smo činili zločine jednakog kvaliteta i kvantiteta i svi smo krvnici i među nama ne postoji razlika. Čista četnička računica.
One koji u ovo vjeruju treba da bude stid svake žrtve srebreničke i svake druge žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu.

.

"Jok babo, nije tako bilo samo onda, i sad ti je svuđe prva vjera i sad se vazda kolju i svak ćera vodu na svoj mlin a vas narod sad kreno jal u crkve jal u džamije. Nije ko prije, imaš jednu džamiju jal crkvu nad dosta naroda, jok. Sad niđe moj babo preduzeća ni škole ni ambulante a džamija i crkvi đe god se okreneš a na televizoru vazda kukaju koje got vjere bili. Viču da su ugroženi. Ja razumim da đe više ljudi živi neko more bit ugrožen al nikako ne mogu skontat kako baš svaki more bit ugrožen i od kog kad su skupa. Ti si vazda govorijo da je vjera u redu al da ona bude u srcu a ne da politiku vodi jer politiku trebaju vodit oni što su školali za politiku a ne oni što ih je školalo da insan u vjeri podučavaju."

.

Tipična bošnjačka iskompleksirana nedržavotvorna svijest.
Ne mogu da vjerujem da ni dotična spisateljica ovo ne razumije.

Nije sekularizam potrati vjeru i obespraviti vjernike i vjerske vođe. Kakav uzak način razmišljanja - da ljudi koji su završili vjerske škole nemaju pravo baviti se politikom. Nije li to narušavanje osnovnih ljudskih prava...zar nemamo SVI jednako pravo "birati i biti biran"? Ko se "školo" za vjeru, ne smije u politiku. Diktatura u glavi..

.

"Onda ja pogledam u sahat na zidu pa vidim tri sahata i pet minuta i namah sam se dosjetijo reko kako sam mogo zaboravit da je na taj dan umro tito. Ono prije neg se zaratilo vazda na taj dan u taj vakat svirala svirena i svak đe got se ko zateče stane mirno a onda su se svi što su prolazili obazirali i gledali gazdu baš ko da je pomahnito. Onda ja poletim stanem uz gazdu al minuta prošla. Mi u radnju pa ja njemu pričo kako si i ti nad tvojim krevetom držo titinu sliku baš ko i on samo nije ko u njega. U gazdinoj je radnji slika na kojoj je tito u nakom lijepom svijetlo plavom odijelu s mlogo znački i odlikovanja i na njoj je star a na onoj tvojoj što je ostala i kad sam ja otišo je bijo mlad i u partizanskom odijelu samo mu u šakama kutija od duhana dobro sam to upamtijo.

.

Ma znaš li ti babo da je nedavno bilo razvalilo njegov veliki spomenik što su mu ga postavili ispred njegove kuće đe se rodijo pa ga jopet napravilo. Ne znam jel ga vratilo i hoćel ga jopet rušit. Gazda kaže taki se čoek više ovdi nikad rodit neće."

.

"Nešto mislim švrćo kako nam je bilo lijepo dok je tito bijo živ sve je bilo sami selamet a sad đe got pogledaš samo jad i čemer. Ja njemu znam džemo i ja ga volim jer ga je moj babo volijo a sad ga niko ne voli. Znam odgovori Džemo, po....i su na sve što je uradijo za sve u bivšoj jugoslaviji a naj je više uradijo baš za muslimane al šta ćeš."

.
 

Da ovo nepismen narod koji nije razumio politiku onog sistema iza kulisa može govoriti, to i mogu prihvatiti, ali da jedna spisateljica ovako nešto piše, teško je za prihvatiti. Mi smo prevareni. Prevara je dovela do genocida. Šarena laž je pokazala sve svoje boje.
Ali nekima izgleda ni danas nije jasno.

.

"Uveče kad si mislijo da sam zaspo pričo si materi da si se razočaro kazo obataliće nam vojsku pa više neće bit nalik na partizansku. ja mnim još si reko da to nije do alije neg ga drugi svjetuju da u našoj vojski ne trebaju bit srbi ni hrvati. Pa si još pričo da je u Srebrenicu došo neki doktor neđe iz travnika pa ti kazivo da je bijo na nakoj smotri jedinica i brigada a došli glavni iz vojske i najglavniji to jest alija. Pa onda pito onaj komadant jedinice i brigade što su se postrojili pred Alijom - Za koga a oni svi u glas odgovarali, do neba se orilo - za Allaha. Jopet se prodero komadant - Protiv koga a oni vojnici svi u glas - protiv vlaha. I onda si materi reko kako je onaj doktor što je i on bijo u brigadi jer je bio u vojski reko - došlo da mi viknem pukni zemljo da od sramote propanem jer je namah do alije stajo nakav general divjak njegov zamjenik a on je bijo vlah a dobar čoek i dobar general."

.

Ovaj citat više nego i dovoljno govori kakav pogled na branitelje ove napaćene zemlje ima dotična spisateljica. Ova zemlja i ovaj narod bili su napadnuti od strane velikosrpskih agresora koji su činili stravične zločine nad njima. Činili su sva ta nedjela u ime svoje vjere i u ime svoje nacije. Dovodili su vladike da im krste i blagosiljaju vojničke odrede prije nego bi se zaputili u masovna klanja djece i nejači. Činili su stravične zločine sa ciljem istrebljenja nesrpskog življa na ovim prostorima, kroz ubistva, torture, zastrašivanja, stvaranja nepodnošljivih uvjeta života za pripadnike istog.
Da li sada onima koji su se prvi digli u odbrani nevinih osnovna deviza treba da bude nekakvo plastično lažno bratstvo i jedinstvo? Za koga su se borili heroji koji su živote polagali u temelje ove zemlje? Jesu li im kao motivacija i ohrabrenje trebale da posluže ideje jedinstva sa zločincima? Ideje jedinstva i suživota sa narodom koji ih ubija i protjeruje na svakom koraku? Da li zbog onih 5% pripadnika tog naroda koji u ratu nije podržavao to što je veliki ostatak istog činio trebalo vojnike ohrabrivati jedinstvom sa njima? Srbi se digli da ih izbrišu i stvore veliku Srbiju, Hrvati se vratili svojim velikohrvatskim porivima, a jedino Bošnjaci naivni treba da se razbacuju idealima o jedinstvu sa Srbima i Hrvatima? I sve to dok isti ti vojnici gledaju kako njihova sela gore i djeca leže mrtva zahvaljujući istim tim narodima sa kojima treba da gradimo jedinstvo i suživot? Mislim da to i ne bi toliko ohrabrilo vojnike istinske vojske. I njima su trebali viši ideali, ciljevi, ohrabrenja...i njima je trebala sigurnost u ISTINU za koju ginu, za koju živote polažu..I njima je trebala vjera u nešto VIŠE od svega što ih okružuje.
Čast izuzecima, Srbima i Hrvatima, koji se jesu borili na strani istine, ali zbog tih par, jesu li svi ostali trebali zatvoriti oči pred organizovanim genocidom i agresijom?
Šta bi tek bilo da je armija dovodila efendije kao što su srpski odredi dovodili svoje vjerske vođe što su blagosiljali monstruozna djela koja su trebala da uslijede?
Mislim da onda spisateljica ne bi više nikad mira imala.

.


I što je najironičnije od svega, NEkomunisti vjernici su bili prvi koji su se probudili i stali u odbranu ove zemlje. Iste te komunjare koje ona toliko voli i u zvijezde okiva su optuživali nekomuniste da su nacionalisti i da donose rat u Bosnu i Hercegovinu. Sprječavali su ih na svakom koraku da se naoružaju, organizuju, zabarikadiraju, da spreme odbranu svojih sela i gradova. Rušili su im barikade i uhodili ih u pribavljanju oružja.
Nisi smio od vlastitog komšije, pripadnika vlastitog naroda, spremiti odbranu vlastitog doma. Morao si sve činiti tajno. To su isti sada zaboravili i smatraju se jednako zaslužnim za odbranu Bosne i Hercegovine, mada su u samim počecima agresije bili spremni da ubiju prave branitelje jednako onako kako bi ih i četnici ubili. Za njih su oni bili nacionalisti i donositelji rata. Kako naivno.
A onda kada je zapucalo oko ušiju, dolazili su istim tim osviješćenim braniteljima i molili za oružje i stavljali se na raspolaganje Armiji.
Da nisu sprječavali osviješćene da se spreme, danas bi mnogo više gradova i sela Bosne i Hercegovine bilo odbranjeno i sačuvano od krvoprolića. Ali dok dođe pamet u glavu...bude kasno.
I danas isti takvi imaju obraza smatrati a kamo li i javno iznositi ovakve smješne i naivne zamjerke vojsci koja je uspjela odbraniti ovu zemlju. Umjesto da im zahvalimo krivimo ih za ohrabrujuće povike koji čine njihov identitet, njihov cilj, snagu i oslonac.
Ne, ne, oni su trebali uzvikivati parole za bratstvo i jedinstvo dok jurišaju u smrt od onih s kojima žele bratstvo i jedinstvo..trebali su se u teškim momentima razbacivati parolama o jedinstvu sa komunistima koji su gotovo KOŠTALI ovu državu opstanka.

 

Deeply disappointed.
I na kraju, oženi naša spisateljica našeg Mirzu nekom Biljanom.
Ne, ne nalazim ja to za čudno iz svojih nacionalističkih buntova (kako bi se možda dalo pogrešno naslutiti), imam prijatelje druge religije (vjernici su najtolerantnija bića na zemaljskoj kugli za razliku od ateista) i poštujem ih sigurno više nego bi ovakvi bratstvo-jedinstvo zalutali zaljubljenici ikad mogli vjerovati, nego mi začudo i nevjerovatno i smiješno i žalosno, sve u isti tren, što je ovakvoj priči koja sama po sebi zvuči nerealno spisateljica odlučila dati još nerealniji i plastičniji i unakaženiji kraj. Nasilu sklepano.

.

Jer, ponavljam, ne nalazim za čudo da Bošnjak prognanik, što se bježeći iz svoga sela nagledao užasa dok mu je bilo samo 12 godina, kome su ubili oca, majku i sestru od 3 godine, ženi Srpkinjom, nego nalazim za čudo da njezina porodica prihvata njega kao takvog za zeta.
Smiješno zbog nerealnosti priče a žalosno zbog naivnosti onih koji su ovo mogli svariti.
Ja nisam.

.

Biljanin otac je matičar u opštini, majka "završila za učiteljicu a sad je gone u ranu penziju", a Biljana radi u domu zdravlja kao medicinska sestra.
I oni su se svi tako skupa obradovali jednom Mirzi koji nema ni osnovnu školu (zbog rata). Jedva čekali dati Biljanu za Mirzu.
Zvuči li ovo imalo realno?

.

Bitno je dogurati do poente, nije bitna stvarnost. Nije bitan ni šamar koji nas je trebao osvijestiti.

.

"Samo još ovo da ti reknem babo. onaj materin prsten sam dao mojoj biljani i s njime je zaručijo, onog emirinog žutog međeda čuvam ko oči u glavi da se s njime igraju moja djeca kad nam ih biljana rodi a one bluze od matere i emire dobro ušuško u nekolko kesa da him miris skroz ne ishlapi.

.

Pa mi žao što nejmam ništa tvoje da sam ja ponijo, al imam onaj sahat što ti je bijo oko kostiju na ruci i onu izblijeđelu sliku. Odnijo sam je jednom slikaru pa on mi reče kako je more nekako popravit kaže nakim retuširanjem pa će mi je i uveličat i uokvirit. Ona dedova spomenica će nam visit na zidu pa ćemo pričat našoj djeci i o njemu i o tebi i o titi i učit ih bratstvu i jedinstvu." (možda istom onom kao u slučaju doktora Ese Sadikovića?)

.

Ma bajno!
Sretan kraj. Sretno prisiljen kraj. Baš k'o i u ona vremena - kad je sve bilo sretno na silu.

.

.

 


 

.

Sve na ovom svijetu prašina je, ne vezuj srce za prašinu!

Ruyah design

Izazovi ateistima
Photobucket


Izdvojeni postovi
Postovi sa ove liste za koje su dozvoljeni komentari, uvijek su otvoreni za pitanja, sugestije, mišljenja bez obzira na datum objavljivanja ili aktuelnost teme koju obrađuju.


Photobucket

Islam je cool
Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podignuti?
Čuvajte svoje NIKAD
O feminizmu
“Ja sam Izrael“
“Kad je bio juli“ – potpuno razočarenje!
Deutsche Welle: U Bosni nema beskućnika
We care for Palestine
Šta je hidžab a šta nije
“Ne pričaj mi o Muhammedu (saws)“
Prašinu sa tvojih stopala na svoje bih oči stavila
Homoseksualnost i njezina pogubnost
Japanski anime filmovi
Krivi smo mi a ne Bosna
Naši kompleksi
40 sramotnih stvari u kojima su SAD vodeće u svijetu
“Oprostiti ali ne zaboraviti“ – malo sutra!
Kome robuješ?
Krvnici dobitnici Nobelove nagrade za mir
Press TV
Učini poentu dostupnom!
Tinejdžerska trudnoća
Reci NE Facebooku
Nigdje lijepo nije kao kod kuće
Plan „7 vlada za 5 godina“
blogger.ba mahala
Još uvijek na temi blogger.ba
Zanimljiva komparacija!
Kvalitet vs. Smeće
Hidžab i djevojka - slideshow
Mediji – čudo šta nam rade
Kad trnci preko kičme prelete
Priča koja mi treba!
Think before you drink!
Grob svitaca
Islamofobija na blogger.ba
Istina pobjeđuje! (Nayzakovi posteri)
Niko me ne nervira
The Final Point – odličan kratki animirani film (by Ali Lotfi)
Dust is my bed
Židovski praznik Purim – pijančenje u Svetoj zemlji
Cionistički simboli Olimpijskih igara u Londonu
Zašto me bombama „oslobađaš“?
Bože, daj mi da ne zaboravim
Hadis o „Volim te“
Ubice
Čuvajte se ovih opasnosti na Facebooku
Dragi narod moj
U flašici je još uvijek bilo mlijeka
Marš mira 2011.
Shvati ljude. Ne osuđuj.
Svjetski dan Qudsa
Mile naše
Fascinantan je!
Traži se umjetnik sa malo morala
Džemat čeka na te, a šta ti čekaš?
Ne svađajte se, braćo
Abortus – strava i užas
Osmijeh je sunnet!
Uvredljivi film i demonstracije
Allah ti sve džaba dao
Prioritet majke je dijete
Zabranjena sloboda govora
Ovako ćeš poraziti zle sile
Ni u jednoj zajednici ne postoji 100%
Svaki dan jedan američki vojnik počini samoubistvo
Za šta je kriv izraelski narod?
Poznata francuska reperica prešla na islam (prvi intervju nakon 4 godine)
Frontovi
Gaza zahvalila Iranu
Šta mislite o Izraelu - anketa
Korak po korak
Sve će se u prah pretvoriti
Neka je selam poslaniku Istine i Svjetlosti
Ako nisi pročitao Kur'an, preslušaj prijevod
Blagodat u zabrani
Jedinstvo muslimana – prečeg ti nema brate! I sestro!
Silovanja u Kongu – sramota UN-a
Jeza me prođe
O Sudnjem danu i starim civilizacijama
Dobra je Bosna kakvi smo mi!
Malo elaboracije
Let's make money (Ekonomski hitmeni)
Ne spavaj na stomaku
Bojkotuj Coca-Colu, promijeni svijet!


Photobucket

Razgovor studenta i profesora o postojanju Boga
Uticaj riječi „Allah“ na ljude
Kader Abdolah – islamofob i lažov
Morska zvijezda
A good story about a king
Potpetice i kičma
Nošnja muslimanki u svijetu
Hvaljenoj uputi vjerni
Islam is so great and grand
Women – Queens of Islam



Jeste li?


BROJAČ POSJETA
199749

Powered by Blogger.ba