Photobucket







05.03.2012.

"Oprostiti ali ne zaboraviti" - MALO SUTRA!

Sve ima svoju mjeru pa tako i oprost. A islam je vjera MJERE, odnosno vjera umjerenosti i sredine.
Taj princip oprosta u kontekstu u kojem ga islam interpretira je toliko izmijenjen i kao takav zloupotrijebljen, a sve u cilju razvodnjavanja zdravog razuma jednog naroda koji ničim u životu ne smije da se bavi doli praštanjem za zlodjela koja mu se čine kroz historiju. A čine se i danas.
Tolika je težina nepravde koja im je nanešena da nemaju kad misliti o bilo čemu drugom od silnog broja zlodjela koja moraju praštati.

Koliko bi ultra-pacifista čovjek morao biti kada bi mu jedni te isti ljudi ubijali jednog po jednog člana porodice a on sve krvnicima iznova praštao?
Jednog dana ubiju mu nevina oca, a on dobar, oprosti.
Sutradan dođu isti ljudi, iz čista mira usmrte mu majku, a on oprosti. Zaboravi. Okrene se paravanu "zajedničke budućnosti" iza kojeg se kriju još uvijek svježom krvlju okrvavljena lica krvnika. (Kao da i sama krv sada pred oči izbija, zar ne? A navikli smo mi na takvu stvarnost...)

Već bi ih takav treći put i očekivao. Takav bi se već trebao pripremiti, pa odbraniti ono što mu od braće i sestara ostade.
Jer doći će krvnik i treći puta.
Hoće li sada dobri čovjek biti toliko malouman i naivan da zaboravi njihova zlodjela, s uma smetne potencijalnu opasnost što vreba iza svakog ćoška, jer ubice njegovih roditelja su i dalje tu, na slobodi, pa sve lijepo zaboraviti i bezbrižno živjeti svoj život?
Neće.
Nego jedini razuman i prirodan vid ponašanja koji taj čovjek treba da podhitno usvoji jeste barikadiranje sopstvene kuće i odbrana onih što je u njoj od živih ostalo. Životno iskustvo je tu valjda da bi nas nečemu podučilo.

Opraštati slijepo i nakon toliko puta učinjene ti nepravde nije više oprost u pravom smislu te riječi koji zadovoljava svoju svrhu, nego postaje naivnost i glupost.
Takav oprost iz ljudskosti prerasta u neljudskost. Monstruoznost.
Takav se oprost iz hrabrosti koja je inače potrebna za opraštanje pretvara u slabost i kukavičluk - slabost stati u odbranu svoga doma, svoje porodice, svoga naroda.
Nisi ti veći čovjek time što ćeš nečovjeku oprostiti njegovu nečovječnost koju ovaj ne misli mijenjati. Time na jedan osjetljiv i indirektan način, ali ipak način, postaješ tihi saučesnik onoga što on ponavlja, iz decenije u deceniju.
Zaborav je saučesništvo, a ja bih rekla i prekomjerni oprost je saučesništvo, jer oprost vodi zaboravu.

 

Strašno je i pomisliti da narod koji je pretrpio genocid može oprostiti taj genocid njegovim počiniteljima koji, ne samo da se ne izvinjavaju za učinjeno, nego se njime i ponose.
Slave ga, likuju nad svojim krvničkim uspjehom, uče nove generacije o ponosnim herojskim klanjima djece, i drže se pripravnosti za činjenje novoga..ako im se opet pruži nova prilika.

Zar se ovakvima nešto može oprostiti?
Zar se narodu koji uzvikuje "nož, žica, Srebrenica" taj nož, ta žica i ta Srebrenica mogu oprostiti?
Neka se dobro zapita onaj ko je oprosti...

A da i ne govorim o tome kako je uopšte moguće oprostiti nekome u nečije tuđe ime.
Kako oprostiti nekome ko te i ne pita za oprost?
Oprostiti a kosti još nisu ni povađene iz masovnih grobnica?
Zar ćeš oprostiti nekome koga uopšte nije briga za tvoj oprost?
Zar se genocid i agresija uopšte mogu oprostiti?
Pa nije genocid staklena flaša, ispade..pa Bože moj, ispalo, ispalo..razbilo se. Šta ćeš sad?
Omaklo im se?
Nešto im se vazda omiče..


Nije genocid individualan zločin, nego organizovan i planiran proces istrebljenja određene rasne, narodnosne, vjerske ili etničke skupine čiji skup aktivnosti mora biti rukovođen i vršen od strane stotina ako ne i hiljada lica.


Čekaj, zar MI uopšte imamo pravo praštati?
Možemo li mi oprostiti potoke TUĐE krvi? Jer nečija je krv zemlju potopila, srce nečijeg djeteta je njihov metak spržio, meso nečijeg voljenog je obgrlilo oštrice dželatskih im noževa.
Možemo li MI opraštati nepresušna vrela suza majčinih?
Oprostiti usamljenost svih siročića bosanskih?
Hoćemo li oprostiti osakaćenost sakatina, boli i suze mazluma i jetima?
Ratom zadobijenu bolest bolesnog, rodni prag i avliju izbjeglice?
Hoćeš li ti u njihovo ime ovo oprostiti?

 

A kako ćemo tek oprostiti one unutrašnje rane i boli, koje pojmiti ne možemo, s kojima se vanjska bolest, osakaćenost, rana i drugo ni mjeriti ne može?
Hoćemo li oprostiti za sve koncentracione logore, mlaćenja, ubijanja, strijeljanja, mučenja, sakaćenja?
Da oprostimo sve monstruozne načine i metode kojih se krvi žedan kreativni dželat dosjetio u mučenju nevinih ljudi?
Hoćemo li oprostiti uništena djetinjstva, mladosti, prekinute snove i planove, sreće i radosti, razdijeljene porodice, ukradene i uništene živote?
Da oprostimo krikove i suze silovanih žena, djevojki, djevojčica i djece? Da oprostimo njihove doživotne ožiljke?
Pa zar bi ovo ikada i smjeli?
Ogromnu odgovornost preuzima na sebe svako ko se i usudi opraštati u ime ovih ljudi. Takav način razmišljanja graniči sa ludošću.
Treba li da oprostimo okupacije gradova, glad, smrzavanje, da oprostimo živote djece koju snajperom na igralištima usmrtiše?
A da oprostimo muk koji je obgrlio hareme porušenih  džamija, monumenata, tekija, spomenika od neprocjenjive historijske vrijednosti?
Pa da je krvnik i agresor imao trun pameti ili dodira sa civilizacijskim vrijednostima ne bi srušio stotinama godina staru građevinu, taman da se radilo o indijanskom totemu.
Zapitasmo li se ikada koliko je to barbarstvo i mržnja prema tuđem da mu ni međunarodno priznato historijsko blago i monument ne možeš očima gledati?
A da oprostimo pepeo u koji se pretvoriše hiljade knjiga poslije vatre kojom zaviše naše biblioteke?

Životi, mladosti, djetinjstva, časti, tjelesni i duhovni integriteti, kulturna, vjerska, nacionalna blaga...Udario barbar na sve redom..
Hoćemo li oprostiti etnički očišćene gradove, nasiljem izmijenjenu demografsku sliku?
Hoćemo li oprostiti prazninu Srebrenice ili jezivu tišinu mezarja u Potočarima?

O zaboravu i oprostu više ne treba uopšte ni govoriti.
Odbacivanje i jednog i drugog je nešto što se MORA podrazumijevati.
Mi trebamo početi govoriti i otvarati teme o tome da li imamo pravo NE mrziti i pravo NE proklinjati?

 

-----------

Ko ima hrabrosti neka pogleda ove dvije slike. Radi se o zavezanim rukama na tijelu ekshumiranom iz masovne grobnice . To je način na koji su "heroji" egzekutori ubijali svoje žrtve. Zavezanih ruku. U leđa. Pa u masovnu grobnicu. Slika je potresna jer je slikana iz blizine i u velikoj rezoluciji...to su ruke nečijeg djeteta...nečijeg brata..možda oca..


Slika 1
Slika 2


Sve na ovom svijetu prašina je, ne vezuj srce za prašinu!

Ruyah design

Izazovi ateistima
Photobucket


Izdvojeni postovi
Postovi sa ove liste za koje su dozvoljeni komentari, uvijek su otvoreni za pitanja, sugestije, mišljenja bez obzira na datum objavljivanja ili aktuelnost teme koju obrađuju.


Photobucket

Islam je cool
Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podignuti?
Čuvajte svoje NIKAD
O feminizmu
“Ja sam Izrael“
“Kad je bio juli“ – potpuno razočarenje!
Deutsche Welle: U Bosni nema beskućnika
We care for Palestine
Šta je hidžab a šta nije
“Ne pričaj mi o Muhammedu (saws)“
Prašinu sa tvojih stopala na svoje bih oči stavila
Homoseksualnost i njezina pogubnost
Japanski anime filmovi
Krivi smo mi a ne Bosna
Naši kompleksi
40 sramotnih stvari u kojima su SAD vodeće u svijetu
“Oprostiti ali ne zaboraviti“ – malo sutra!
Kome robuješ?
Krvnici dobitnici Nobelove nagrade za mir
Press TV
Učini poentu dostupnom!
Tinejdžerska trudnoća
Reci NE Facebooku
Nigdje lijepo nije kao kod kuće
Plan „7 vlada za 5 godina“
blogger.ba mahala
Još uvijek na temi blogger.ba
Zanimljiva komparacija!
Kvalitet vs. Smeće
Hidžab i djevojka - slideshow
Mediji – čudo šta nam rade
Kad trnci preko kičme prelete
Priča koja mi treba!
Think before you drink!
Grob svitaca
Islamofobija na blogger.ba
Istina pobjeđuje! (Nayzakovi posteri)
Niko me ne nervira
The Final Point – odličan kratki animirani film (by Ali Lotfi)
Dust is my bed
Židovski praznik Purim – pijančenje u Svetoj zemlji
Cionistički simboli Olimpijskih igara u Londonu
Zašto me bombama „oslobađaš“?
Bože, daj mi da ne zaboravim
Hadis o „Volim te“
Ubice
Čuvajte se ovih opasnosti na Facebooku
Dragi narod moj
U flašici je još uvijek bilo mlijeka
Marš mira 2011.
Shvati ljude. Ne osuđuj.
Svjetski dan Qudsa
Mile naše
Fascinantan je!
Traži se umjetnik sa malo morala
Džemat čeka na te, a šta ti čekaš?
Ne svađajte se, braćo
Abortus – strava i užas
Osmijeh je sunnet!
Uvredljivi film i demonstracije
Allah ti sve džaba dao
Prioritet majke je dijete
Zabranjena sloboda govora
Ovako ćeš poraziti zle sile
Ni u jednoj zajednici ne postoji 100%
Svaki dan jedan američki vojnik počini samoubistvo
Za šta je kriv izraelski narod?
Poznata francuska reperica prešla na islam (prvi intervju nakon 4 godine)
Frontovi
Gaza zahvalila Iranu
Šta mislite o Izraelu - anketa
Korak po korak
Sve će se u prah pretvoriti
Neka je selam poslaniku Istine i Svjetlosti
Ako nisi pročitao Kur'an, preslušaj prijevod
Blagodat u zabrani
Jedinstvo muslimana – prečeg ti nema brate! I sestro!
Silovanja u Kongu – sramota UN-a
Jeza me prođe
O Sudnjem danu i starim civilizacijama
Dobra je Bosna kakvi smo mi!
Malo elaboracije
Let's make money (Ekonomski hitmeni)
Ne spavaj na stomaku
Bojkotuj Coca-Colu, promijeni svijet!


Photobucket

Razgovor studenta i profesora o postojanju Boga
Uticaj riječi „Allah“ na ljude
Kader Abdolah – islamofob i lažov
Morska zvijezda
A good story about a king
Potpetice i kičma
Nošnja muslimanki u svijetu
Hvaljenoj uputi vjerni
Islam is so great and grand
Women – Queens of Islam



Jeste li?


BROJAČ POSJETA
197299

Powered by Blogger.ba