Photobucket







15.03.2012.

Homoseksualizam - zašto ne ide? :D

Viđoh nedavno na blogger.ba neko otvorio blog o homoseksualizmu u Bosni i Hercegovini. Navodno se radi o nekoj muškoj osobi navedene seksualne orjentacije, no nikad sa sigurnošću ne možemo znati ko to tamo tipka sa druge strane bilo kojeg bloga ili sajta.
Ne, naravno, adresu neću navesti...i da, dobro zamišljate, radi se o pink pozadini.

Jedan asistent kod nas na fakultetu spominjući tako priču o "priznavanju prava" homoseksualcima naveo je primjere ljudi crne rase koji su kroz historiju bili diskriminisani na osnovu boje kože, pa su danas izborili svoja prava. Ženama su također bila uskraćivana mnoga prava, a danas su i one slobodne i ravnopravne. Tvrdio je da su ljudi uvijek bili diskriminisani i odbačeni na margine društva upravo zbog tog obilježja drugačijeg po bilo kom osnovu; boja kože, spol, seksualna orjentacija.
Sve mi nešto govori da je i on sam ovo negdje pročitao, pa je moguće da navedenu tezu pobornici homoseksualizma često koriste kao jedan od argumenata opravdanosti svog
načina (javnog) života. Stoga bih prvo da istaknem da navedeni primjer ne odgovara svrsi za koju se navodi.
Biti crnac ili biti žena je biološko i fiziološko određenje u kojem se rađaš i koje ne zavisi od tvoje volje. Biti jednog ili drugog spola, pripadati bilo kojoj od
rasa, imati bilo kakav fizički opis je stvar onoga što TI jesi, onoga što ti je DATO i onoga što te čini tobom. To nije stvar izuzetka u društvu, nije stvar određenog ponašanja. Navedene kategorije ne čine te narušavateljem tabua ili minornom manjinom u cjelokupnom čovječanstvu.
Pripadati bilo kojoj skupini ili kategoriji nije stvar ispoljavanja svoje osobenosti, nego je to stvar pripadnosti koju nisi birao.
Sada bi homoseksualac rekao da ni on ne bira svoju spolnu orijentaciju, nego da se s njom rađa. Mišljenja sam da i homoseksualnost ima svoje podkategorije unutar kojih
se razlikuju i pravci koje anarhični pojedinci itekako biraju, željni da iskuse nešto novo. No o vrstama homoseksualnosti neki drugi put.
Homoseksualnost se, dakle razlikuje od rase ili spola. Homoseksualna orjentacija podrazumjeva određeni stil života koji te razlikuje od enormne većine ljudskog roda,
koja ne samo da misli drugačije od tebe nego joj je to što činiš odbojno i tabu. Homoseksualnost podrazumjeva određeni stil života, određeno ponašanje, određeno ispoljavanje te svoje orjentacije i u javnoj sferi.
Rasa i spol su ono što ti jesi a homoseksualnost je ono što ti činiš. Razlika je u biti i raditi. Crnac i bijelac mogu živjeti sasvim jednake stilove života; mogu
obojica biti ubice, dileri, pijanice. Mogu biti jednako pametni i inteligentni, dosjetljivi i jednako aktivni, imati jednake fizičke sposobnosti. Mogu obojica biti i profesori ili političari, i siromašni ili bogati. Oženjeni ili samci. Živjeti slične živote i u privatnosti i u javnosti.
No homoseksualac i heteroseksualac bilo koje rase, vjere, nacije, izgleda, statusa u samom početku su drugačiji i vode drugačije stilove života bez obzira na sve
ostale predispozicije.

Kao drugi aspekt nekompatibilnosti ovog primjera sa temom jeste i to što ova teza može biti iskorištena za određivanje neravnopravnosti ljudi po bilo kom drugom osnovu, za koji imaš interes proglasiti ga osnovom za diskriminaciju. Pa tako možeš reći da nakon što su se žene i crnci izborili za svoja prava, izborit će se za njih i narkomani. Na kraju krajeva danas na Zapadu postoje pokreti i organizacije koje se zalažu za legalizaciju droge. Kad interesi, lobi i novac uspiju kupiti glasove onih koji odlučuju i to će jednog dana postati pravo - pravo ljudi na drogiranje. U nekim zemljama konzumiranje narkotika već je i legalizovano. I sad, bez obzira što svi mi znamo da to nije uredu, da šteti organizmu, da ti ljudi treba da se liječe a ne da im se devastiranje života odobri i dopusti, svi na ovo moramo da šutimo i objeručke prihvatimo to i u svojoj zemlji, kad dođe vrijeme za to. Ljudi postaju sve napredniji i civilizovaniji kako priznaju prava i slobode narkomanima, ubicama, silovateljima, sadistima, mazohistima, satanistima..kako god. I ne, nisu oni ti koji su u krivu ili koji su bolesni, nego su bolesni i nazadni oni koji im ne priznaju njihova prava.
Ne kažem da homoseksualci pripadaju počiniocima krivičnih djela, samo banalizujem i objašnjavam način na koji se primjerima iz historije može manipulisati i koji se
mogu zloupotrijebiti za dokazivanje svoje poente.

U svakoj državi i društvu postoje određene moralne granice te koliko god neki ljudi tvrdili da su subjektivne, da su neodredive jer tvrde da je moral nešto što je neopipljivo, neobuhvatljivo i kod sviju različito, bez obzira na sva ova razvodnjavanja pojma onoga što svaki čovjek ZNA da je ISTINA, jer mu je to stvaranjem dato, u ljudima ipak postoji ta sposobnost razlučiti moralno od nemoralnog. U ljudima i danas opstaje fitret, smisao za redom i harmonijom..
Nije sistem uređenja društva sve što je moralno, niti je sve što je moralno danas na snazi.
Je li bolje sistem uređivati po moralu ili po aktuelnim interesima?

Dakle, ako ne pronađeš granicu u legalizaciji do sada nelegalnog, završit ćeš u nepostojanju nelegalnog uopšte. U anarhiji.
Danas dopusti istospolne brakove, sutra ćeš dopustiti i brak čovjeka sa psom. U savremenom dobu postoje pokreti za legalizaciju takvih brakova.
Pa je li i to pravo čovjeka? Ženjenje životinjom?
Nije on ništa tu kriv, ne može on izabrati niti uticati na to da mu se taj cuko sviđa.
A onda će se brak definisati kao "Životna zajednica žene i muškarca ili muškarca i muškarca, ili žene i žene ili muškarca i ženskog psa ili žene i muškog psa.." ili "Zajednica života bilo kojeg čovjeka i bilo koje životinje"..A čekaj, imaju li veze istospolni brakovi u slučaju ljudi i životinja? Imaju li pravo cuko i čovjek i dijete posvojiti?  Ili će kuče malo posvojiti?


Hajdemo sada pljeskati i oduševljeno se osmjehivati svakojakim drugim genijalnim idejama čije te neprihvatanje čini nazadnim i pećinskim čovjekom. Mora da si slijep
kad ne vidiš divno kraljevo nepostojeće ruho! Šuti i plješći..
Hajde da zaboravimo u potpunosti kako su završile sve velike civilizacije, carstva i imperiji koji su se odali nemoralu, pošastima i anarhiji. Zaboravimo propasti
veličanstvenih kultura koje su nestale pod pijeskom vremena nakon što su zaglibile u bezakonju. A zaboravimo i velike kulture i ideje koje su dolazile poslije takvih i oslobađale ljude iz okova nemorala, bluda, alkohola, opijata, iskorištavanja, krađi itd. Samo su takve LJUDSKE CIVILIZACIJSKE vrijednosti opstajale i donosile napredak.
Mislim da je današnje uređenje svijeta davno doživjelo svoju kulminaciju i da se već otislo niz klisuru propasti pa sad klizi, guta svoje zaluđenike, guši se u svojim
posljednjim trenucima. I klizit će tako sve do zore i povratka kulture vrijednosti koja će ponovo ono MORALNO učiniti ispravnim i poželjnim u očima ljudi. Klizit će do dolaska sistema koji će svijet ponovo vratiti s glave na noge, vratiti ga u stanje u kojem biti životinja ne znači biti napredan. Doći će zora u kojoj će osvanuti ČOVJEK - uspravan i dostojanstven, razuman i razborit. Prevladat će humanizam nad animalitetom.

Photobucket

Prije nego što kopiram po slobodnom prijevodu prevedene dijelove teksta jednog profesora koji govori o apsurdu skidanja homoseksualnosti sa liste mentalnih bolesti 1973. godine, voljela bih da dodam još jednu stvar.
Homoseksualci i pripadnici svih tih ostalih seksualnih orijentacija ni u jednoj zemlji zapadnog svijeta nisu diskriminisani po pitanju osnovnih ljudskih prava. Evo,
konretno u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. Svaki homoseksualac ima pravo na život i slobodu. Zagarantovano mu je pravo glasa, pravo na privatnost, pravo na obrazovanje. Ima pravo da aplicira za bilo koji posao za koji apliciraju i svi drugi građani ove države. Jedino na što nema pravo jeste sklopiti brak sa osobom istog spola i usvojiti dijete. Ili barem ne još uvijek. Vidjet ćemo dokle će se naše društvo opirati pritiscima uvođenja "moderniteta" u ovaj nazadni balkanski mentalitet. Kako je čudno da se ono normalno danas naziva nazadnim...

Homoseksualcima nikakva prava nisu ugrožena. Niko ih ne ubija, ne progoni i ne obilježava im vrata crvenom farbom. Nisu progonjeni kao što su Židovi bili.
Imaju pravo da sjednu u bilo koje prevozno sredstvo na bilo koje mjesto koje je dostupno. Dakle nisu ugroženi kao što su crnci bili.
Imaju pravo da glasaju i uvijek su ga i imali za razliku od žena prošloga vijeka koje su, npr. samo u Francuskoj, to pravo dobile tek nakon Drugog svjetskog rata.
I ove stavke govore da je biti diskriminisan na osnovu spolne orjentacije drugačije od
diksriminacije na osnovu spola, rase ili vjerske pripadnosti.
Drugo je to što ih stanovništvo zemlje, obični građani ne vole i ne podržavaju.
Ne možeš zakonom natjerati ljude da vole homoseksualizam.
Možeš jedino uvesti kaznu zatvora ili novčanu kaznu za svakog onog ko nekog homoseksualca nazove pogrdnim imenom..Ljudi će šutjeti ali te i dalje neće voljeti.
Dakle, nađi drugačiji način da riješiš svoju situaciju bez stvaranja konflikata i prkošenja čitavom društvu.


Ono što je mene uvijek čudilo u vezi zahtjeva homoseksualaca na "priznavanje njihovih prava" što u biti znači samo priznavanje prava na brak i usvojenje djece (jer jedino ova dva prava nemaju po zakonu) jeste to da ti ljudi žive u svijetu u kojem je i sam brak viđen kao nešto nazadno i prevaziđeno. Ko to danas drži do tradicionalnog braka i porodice u Evropi? Toliko se vanbračne djece rađa, toliko se razvoda pokreće, toliko se ljudi odriče normalnog bračnog života i za svoju djecu odabire život u kojem će dijete imati samo jednog roditelja a drugog viđati jednom sedmično, da se stvarno pitam što je to sad odjednom homoseksualcima stalo do braka? Pa zar to nije nešto prevaziđeno za njihove standarde, nešto iz kamenog doba? Šta će njemu brak?
I ne treba mu. Sve što on time želi možda i podsvjesno jeste da našteti tradicionalnoj slici institucije braka i njegovih vrijednosti koje počivaju u preostalim glavama koje danas brak vide kao nešto lijepo i poželjno, nešto što pruža sigurnost svim članovima porodice, pogotovo djeci. Nije izvjesnim moćnim anarhističkim krugovima stalo do homoseksualaca i njihovog braka, nego do udaranja po temeljima tradicionalnih vrijednosti.
Zašto traže pravo na brak? Ako već mogu da žive sa osobom istog spola na takav način, onda mogu da tako žive i bez braka. U vanbračnoj zajednici. (Ovdje uopšte ne treba da spominjem koliko DOKAZANIH fizičkih bolesti mogu fasovati osobe koje konzumiraju ovakve neprirodne intimne odnose)
Zašto toliko pažnje skreću na sebe? Zašto prave dramu o tome da su ugroženi? U današnjem društvu svako može živjeti privatni život kakav želi i s kim želi. Zašto svi mi moramo da ispaštamo zbog prava i sloboda pojedinaca? Niko ti ne brani da radiš šta te volja unutar svoja četiri kućna zida. Možeš se i ovcom oženiti i živjeti s njom sretno i spokojno, zašto meni to moraš svakodnevno na nos naturati?

Drugo od dva jedina im uskraćena prava jeste pravo na usvajanje djece. O tome ne bih na ovom mjestu, bojim se odužit ću previše. Mogu samo reći da i dijete ima pravo da ne bude dodijeljeno dvojici muškaraca koji treba da mu obojica budu tate. Ali nema to siroče koje treba da bude usvojeno milijarde dolara kao što ih imaju lobistički krugovi što finansiraju anarhističke pokrete širom svijeta i kupuju glasove doktora koji homoseksualizam proglašavaju genijalnošću.
Kakve li bi traume to dijete proživljavalo...I pored šokova koje bi iz privatnog života doživljavao, pitam se kako bi se tek prema njemu njegovi vršnjaci ophodili. Dvojica tate a nijedna mama. Čudak.
Možda bi, na kraju i bio zahvalan da ipak nema ni jednog ni drugog.

 

Iako ovaj doktor svoj osvrt piše sa ciljem da dokaže nešto drugo u vezi homoseksualnosti i mentalnih bolesti navedenih u listi Američke psihijatrijske asocijacije, s ciljem da je zapravo oblati, ja sam prevela samo dijelove koji govore o historijatu uklanjanja homoseksualnosti sa liste bolesti. Informacijama ne manipulišem, samo podvlačim ono bitno.


Prema Američkoj psihijatrijskoj asocijaciji (u daljem tekstu: APA), homoseksualnost je smatrana mentalnom bolešću sve do 1974. godine.
U svojim pisanjima, Frojd je aludirao na homoseksualnost mnogo puta i prema njegovom zaključku homoseksualnost i paranoja su nerazdvojni. I drugi psihijatri su pisali o homoseksualnosti.

Ne postoje ili postoji mali broj navoda psihijatrijske zajednice prema kojima bi homoseksualnost bila tretirana kao bilo šta drugo osim mentalne bolesti.
I naravno, homoseksualnost je bila stavljena na listu mentalnih bolesti DSM-II (The Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders).

Ali onda, 1970. godine protiv konvencije Američke psihijatrijske asocijacije, protestvovali su gay aktivisti u San Francisku.
Ove scene ponovile su se i 1971. godine, i kako su ljudi izlazili iz "ormara" i osjećali se politički i društveno nadmoćnim, unutar APA-e rastao je pritisak zbog stava do kojeg su držali.
U 1973. godini, APA-in odjel za nomenklaturu predložio je da homoseksualnost bude proglašena normalnim.
Članovi nisu bili spremni da idu tako daleko, ali su glasali da homoseksualnost bude skinuta sa liste mentalnih bolesti. I tako homoseksualnost nije bila uvršten u spisak bolesti sedmog izdanja DSM-II, koje je izdano 1974. godine.

Ono što vrijedi napomenuti jeste to da uklanjanje homoseksualnosti sa liste mentalnih bolesti nije rezultat nekog naučnog istraživanja i otkrića. Nije postojala nikakva nova činjenica ili set činjenica koje bi stimulisale ovu veliku promjenu.
To se jednostavno desilo jer su gay ljudi podigli prašinu. Dobili su glas i učinili sve da ih se čuje. A APA je reagovala nevjerovatnom brzinom. S dobrim razlogom.

Ulazak u borbu skrenuo bi već rastuću pažnju na APA-inu podmetnutu prirodu cjelokupne taksonomije (klasifikacije). Tako da su završili sa gay zajednicom i tako sasjekli sve dalje radikalne pretrage DSM sistema uopšte.

Također je važno napomenuti da glasanje nije bilo po jednoglasnom sistemu. Samo 55% svih članova glasalo je za ovu promjenu.

Naravno, APA je riješila ovu situaciju na najbolji mogući način. Činjenica je da su promijenili klasifikaciju zbog jakih pritisaka gay zajednice ali su tvrdili da je promjena došla nakon izvršenih pretraga.

Homoseksualizmu treba reći ne, zbog onoga što on predstavlja u javnom životu. Ljudi su društvena bića i kao takva imaju komplikovan sistem društvenih odnosa. Oni se ne ponašaju jednako unutar kuće i vani, mada bi neki i to željeli izjednačiti. Jednostavno, društvo ti ne može priznati neka "prava".
Ne, ti nemaš pravo izaći vani go. Postoji određeni kodeks ponašanja koja moraš poštovati radi uvažavanja prava i sloboda drugih. Pravo roditelja je da svoje dijete sačuvaju od prizora nagog čovjeka zbog svega onoga što bi takav prizor prouzrokovao u svijesti i podsvijesti tog djeteta. S druge strane i dijete ima pravo da bude pošteđeno takvog prizora.
Ti NEMAŠ pravo raditi neke privatne stvari na ulici, van kuće. Možeš pisati kakve hoćeš peticije, praviti kakve želiš parade, galamiti da su tvoja prava ugrožena ali ne možeš rušiti sistem ljudskih odnosa koji se podrazumijeva u suživotu sa tim ljudima. Možeš, međutim otići u džunglu, živjeti sa klanom čimpanzi i tamo možeš biti slobodan trčati go, "kao od majke rođen" što nudisti vole reći, možeš i prirodne potrebe obavljati gdje god ti na um padne, niko te neće dirati ni ugrožavati tvoja prava.
U ljudskoj zajednici teško da će te takvog trpjeti.
To je sasvim logično i jednostavno za shvatiti. Živimo u zgradi koja ima mnogo stanova. Svako u svom stanu radi šta želi. Istom li kročimo u zajednički hodnik počinju da važe nova pravila. Taj hodnik nije samo tvoj nego i svih tvojih komšija.
U njemu ne možeš raditi ono što radiš u kući jer je on zajednički prostor koji moraš poštovati.


Unutar svoje kuće možeš živjeti u homoseksualnoj zajednici ali nećeš se time dičiti napolju i povređivati prava drugih ljudi.
Neće ti biti dozvoljeno priređivati nemoralne scene i uzrokovati svakakve psihološke sukobe i sudare u umovima djece i mladih ljudi.
Da, ovdje možete uključiti i heteroseksualce koji priređuju nemoralne scene po ulicama i parkovima.

Photobucket

A treba li uopšte da spominjem paradoks društva u kojem se dozvoljavaju istospolni brakovi pa čak i usvajanje djece homoseksualcima a zabranjuju se svi oblici poligamije? Imati dvije žene  je gore nego nekoga ubiti, dok s druge strane imati muža (u slučaju muškarca) je sasvim ok i pravo svakog čovjeka koji pripada toj grupaciji ljudi.
Zašto je dozvoljeno imati stotinu ljubavnica a nije dozvoljeno sklopiti brak sa dvije žene od kojih obje to žele i prihvataju?
Pa nije da sam za jedan takav brak čula, u kom te dvije supruge jednog muškarca žive kao sestre, sretne i zadovoljne. I ti ljudi žive mirno i ne šepure se okolo sa svojim privatnim životom, ne naturaju to nikom na nos, ne prave nikakve parade niti pišu zahtjeve za legalizaciju poligamije. Žive onako kako žele kao što i svako drugi unutar svoje kuće može da živi baš onako kako želi. No ovo za poligamiju je druga tema koja se da poduprijeti sa koliko hoćete argumenata. Ostavljam to za neki drugi post.

Uglavnom, nazadno je kad muškarac ima dvije žene, pećinaš jedan, ali je moderno i savremeno kad ima muža. Ili kad oženi cuku.

 

 


 

Sve na ovom svijetu prašina je, ne vezuj srce za prašinu!

Ruyah design

Izazovi ateistima
Photobucket


Izdvojeni postovi
Postovi sa ove liste za koje su dozvoljeni komentari, uvijek su otvoreni za pitanja, sugestije, mišljenja bez obzira na datum objavljivanja ili aktuelnost teme koju obrađuju.


Photobucket

Islam je cool
Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podignuti?
Čuvajte svoje NIKAD
O feminizmu
“Ja sam Izrael“
“Kad je bio juli“ – potpuno razočarenje!
Deutsche Welle: U Bosni nema beskućnika
We care for Palestine
Šta je hidžab a šta nije
“Ne pričaj mi o Muhammedu (saws)“
Prašinu sa tvojih stopala na svoje bih oči stavila
Homoseksualnost i njezina pogubnost
Japanski anime filmovi
Krivi smo mi a ne Bosna
Naši kompleksi
40 sramotnih stvari u kojima su SAD vodeće u svijetu
“Oprostiti ali ne zaboraviti“ – malo sutra!
Kome robuješ?
Krvnici dobitnici Nobelove nagrade za mir
Press TV
Učini poentu dostupnom!
Tinejdžerska trudnoća
Reci NE Facebooku
Nigdje lijepo nije kao kod kuće
Plan „7 vlada za 5 godina“
blogger.ba mahala
Još uvijek na temi blogger.ba
Zanimljiva komparacija!
Kvalitet vs. Smeće
Hidžab i djevojka - slideshow
Mediji – čudo šta nam rade
Kad trnci preko kičme prelete
Priča koja mi treba!
Think before you drink!
Grob svitaca
Islamofobija na blogger.ba
Istina pobjeđuje! (Nayzakovi posteri)
Niko me ne nervira
The Final Point – odličan kratki animirani film (by Ali Lotfi)
Dust is my bed
Židovski praznik Purim – pijančenje u Svetoj zemlji
Cionistički simboli Olimpijskih igara u Londonu
Zašto me bombama „oslobađaš“?
Bože, daj mi da ne zaboravim
Hadis o „Volim te“
Ubice
Čuvajte se ovih opasnosti na Facebooku
Dragi narod moj
U flašici je još uvijek bilo mlijeka
Marš mira 2011.
Shvati ljude. Ne osuđuj.
Svjetski dan Qudsa
Mile naše
Fascinantan je!
Traži se umjetnik sa malo morala
Džemat čeka na te, a šta ti čekaš?
Ne svađajte se, braćo
Abortus – strava i užas
Osmijeh je sunnet!
Uvredljivi film i demonstracije
Allah ti sve džaba dao
Prioritet majke je dijete
Zabranjena sloboda govora
Ovako ćeš poraziti zle sile
Ni u jednoj zajednici ne postoji 100%
Svaki dan jedan američki vojnik počini samoubistvo
Za šta je kriv izraelski narod?
Poznata francuska reperica prešla na islam (prvi intervju nakon 4 godine)
Frontovi
Gaza zahvalila Iranu
Šta mislite o Izraelu - anketa
Korak po korak
Sve će se u prah pretvoriti
Neka je selam poslaniku Istine i Svjetlosti
Ako nisi pročitao Kur'an, preslušaj prijevod
Blagodat u zabrani
Jedinstvo muslimana – prečeg ti nema brate! I sestro!
Silovanja u Kongu – sramota UN-a
Jeza me prođe
O Sudnjem danu i starim civilizacijama
Dobra je Bosna kakvi smo mi!
Malo elaboracije
Let's make money (Ekonomski hitmeni)
Ne spavaj na stomaku
Bojkotuj Coca-Colu, promijeni svijet!


Photobucket

Razgovor studenta i profesora o postojanju Boga
Uticaj riječi „Allah“ na ljude
Kader Abdolah – islamofob i lažov
Morska zvijezda
A good story about a king
Potpetice i kičma
Nošnja muslimanki u svijetu
Hvaljenoj uputi vjerni
Islam is so great and grand
Women – Queens of Islam



Jeste li?


BROJAČ POSJETA
199749

Powered by Blogger.ba