Imate selam od Amine
Istina o kojoj svjedoče svemirska prostranstva:
Nema boga osim Allaha i Muhammed je Allahov rob i Allahov poslanik!
Stojala je Amina u saffu. Sinoć. Osjećala je mir i spokoj, i, u isto vrijeme žarku želju da zagrli sestre sa svoje desne i lijeve strane. Željela je da zagrli cijelu džamiju i njenu bjelinu i u džamiji obožavaoce Vječnoga, koji padaju na tle pred Njegovom veličinom, ljepotom i savršenstvom i koji u sudaru sa zemljom zemlji se vraćaju - onoj iz koje su stvoreni, koji se gube i nestaju, uzvisuju i padaju, u prašinu pretvaraju, izvoru se vraćaju.
Nakon predaje pozdrava mira i blagoslova, očima je prešla po saffu sa desne strane, isturenom naprijed. Ugledala je poznatu košulju. Srce joj zadrhta od tužne pomisli što je u tom momentu pogodi. Mnoge od njih danas nemaju koga da potraže u muškom saffu! Kćeri, majke, sestre, supruge. U muškom redu ne postoji košulja koju će njihove oči tražiti.
Suze. Jedna za drugom. One ne vide njezino lice. Sve su okrenute Kibli. Ni sestra sa desne, niti ona sa lijeve strane nisu bile svjesne da je Amina plakala. A možda i jesu.
Katili. Kako se usudiše prekinuti živote nečijeg oca, nečije majke, nečijeg sina? Kako se to i danas usuđuju raditi?
Hvala Ti Bože na spoznaji o Tebi. O Tvojoj Kazni. O Tvojoj Pravdi.
Hvala Ti Bože što kažnjavaš. Hvala Ti Bože što znamo da ćeš kazniti. Strašna je kazna Tvoja. Samo si Ti sudija najpravedniji, i samo Tvoja kazna može biti dovoljan odgovor zločinu kojeg počiniše, kojeg čine i kojeg će činiti.
Večeras su prostrli tepihe ispred džamije. Druge džamije. Najveće u tom čudnom gradu. Amina je toliko dugo željela molitvu obaviti pod otvorenim nebom. Sada joj se želja ispunila, i to sasvim neočekivano. Uz pjesmu insekata i pokoji lavež pasa u daljini, uz tišinu velikog džemata čiji su članovi ubrzo ispunili harem džamije, Amina je osjećala zajedništvo u zraku. Zajedništvo za kojim žudi.
Pala je na sedždu.
"Subhane rabbijel e'ala..."
Odjednom je prekinu šaputanje dovoljno glasno da ga nije mogla zanemariti. Pored nje na sedždu palo je još jedno čelo.
- Allahu, smiluj nam se...- do nje je doprlo šaputanje.
U tom jednom djeliću sekunde, tišina, pauza. Ona se moli na bosanskom jeziku!
Djevojka do nje nije znala klanjati, ali je njen namaz bio dirljiviji od bilo čijeg drugog u tom momentu. Iskren, inšaAllah.
Ya Allah. Suze.
Promjena.
Moć je Tvoja neizmjerna.
Prije narednog niza rekata, Amina je pogledala prema njoj. Pirsing u nosu. Amina joj se nasmiješi. Dobi osmijeh zauzvrat.
Bedr. Malobrojni pobjeđuju mnogobrojne. Zajedništvo. Poslat će Allah meleke, inšaAllah.
Mladi imami bude nadu u bolju budućnost našu. Oni razbijaju zidove, shvataju suštinu, pomjeraju srca, dopiru do ČOVJEKA. Šire spoznaju.
Dova mladog imama hafiza je dova koja će Amini ostati u sjećanju. Dova na jeziku na kojem je prisutni ljudi razumiju, dova što do srca dopire, i tu ostaje.
Domovina naša. Omladina naša. Najveći smo sebi neprijatelji. Pravi put. Sirija. Irak. Palestina.
Suze. I opet suze, i suze.
Kako ne plakati uz dovu koja obuhvata ono za čim ti srce kuca?
Ovaj džemat što dovi, što pod otvorenim nebom, u noći ni vreloj ni hladnoj, šapuće "amin" na prelijepu iskrenu jednostavnu dovu imamovu, što iz srce potiče i u srce utiče, ovaj džemat što noćas plače i moli, od Milostivog traži dobro i spas za sve ljude u tom gradu nemarnom. Jedno je parče zemlje Tvoje ispunjeno robovima Tvojim što se Tebi mole za sve one koji u to vrijeme rade što raditi ne bi trebali. Uputi nas.
Tvoji robovi mole te za robove Tvoje u čitavom svijetu.
Amina ima poruku za sve vas:
Brate, sestro, tvoja braća i sestre čekaju na tebe.
Tvoje je mjesto, brate, između one dvojice braće što predano i mirno u molitvi stoje. Stani i ti s njima, osjeti povezanost i zajedništvo, osjeti zaštitu i čvrstinu ramena zbijenih u pravom redu. Budi kamen u njihovom bedemu! Idi braći, oni ti dobro žele.
Osjeti jednoću. Budi jedan s njima. Ne izdvajaj se.
Idi, oni priželjkuju tvoje prisustvo.
Božija te kuća čeka, a ti Božiju kuću trebaš.
.
