Ovdje se radi o jednom procesu iskrivljavanja svijesti omladine o onima koji su odbranili njihovu državu. Kroz ove filmove na indirektan način nastoji se izjednačiti žrtva sa zločincem. Pokušava se ubiti ponos u mladim ljudima ove zemlje, u njima ugušiti prkos, ponos na heroje, ponos na šehide, domoljublje. Želja i polet da i sami budu takvi. Ne, oni treba da imaju razvodnjene mozgove i da hrabre branioce vide kao ništa drugo nego neke tamo luđake koji su se domogli pušaka i koji ništa nisu drugačiji od dželata ove napaćene zemlje.

U hrpi naših kvazi-režisera, producenata i scenarista nije se našao jedan dostojan da snimi film u čast šehidima Bosne i Hercegovine. Neka to bude makar jedan jedini kvalitetan film o herojstvu, entuzijazmu, odbrani, ponosu, žrtvi. Zar nisu zaslužili da u čast njihove žrtve snimimo film koji će prodrmati svakog onog koji ga bude gledao? Jedan jedini film.

Ovakvo stanje u našoj prljavoj filmskoj industriji imamo upravo zato što producenti, scenaristi i režiseri koji nemaju ni trun osjećaja za kvalitet ili bitnost određene teme i neophodnost njene obrade u film u ime borbe za čitav narod i državu, bivaju pomagani i finansirani sa svojim truhlim idejama, dok se oni kvalitetni istinski filmografi demotiviraju i guraju u ćošak. Problem je, naravno, i u samim producentima i scenaristima koji znaju da se na zapadnim filmskim festivalima nagrađuju mahom filmovi s glupim ili bolesnim idejama, te se, stoga, takmiče ko će napraviti film koji više odgovara ukusu prodatog filmskog žirija.

Zato je bolje snimiti film o homoseksualcima koji zaista nema veze s realnom slikom Bosne i Hercegovine a ne snimiti jedan jedini istinski film o vojnicima ove države koji su je herojski odbranili, čak ni dvadeset godina nakon rata. A to sve zbog nedostatka talenta i ideje. Naša zemlja puna je istinskih priča koje bi ganule gledaoce čitavog svijeta a koje su se desile ljudima od krvi i mesa, koji su i danas živi svjedoci rata, pa i ne postoji potreba nekog intelektualnog ili umjetničkog prenaprezanja u smišljanju scenarija za film, dovoljno je poslužiti se jednom u milionu herojskih životnih priča bosanskohercegovačkih majki i sinova.

Dva su, dakle, razloga nedostatka istinske filmske kvalitete u našoj zemlji, jedan je netalenat a drugi prodatost duše i trčanje za nagradom na nekom zapadnom filmskom festivalu. Iako se tvoj narod uopšte neće diviti filmu kojeg si snimio bitno je da su ti na nekom stranom festivalu dali nagradu čime su ti izgleda samim tim i priznali da si ljudsko biće s obzirom na sve ono što si spreman prodati da bi im se umilio. Kada producenti vide kakvi glupi filmovi bivaju nagrađeni, svi se počnu takmičiti u snimanju takvih ispraznih filmova ne bi li dobili priznanje svoga ljudskog postojanja, bez obzira što je film u stvarnosti smeće i što to svi znamo.

O politizaciji kulture i umjetnosti i ne treba mnogo govoriti. Slijep je onaj koji to do sada nije vidio. Nama se uporno nastoji nametnuti ubjeđenje da politika mora biti razdvojena od umjetnosti, kulture, sporta pa i ekonomije. Nije bitno kakva su se neprijateljstva izdešavala između dvije zemlje, bitno je da one surađuju na ekonomskom planu i razvijaju svoje privrede. Jeste, baš zato Amerika uvodi embargo i ekonomske sankcije svakoj zemlji čija joj se politika ne sviđa. Nigdje ekonomija nije toliko povezana sa politikom kao na Zapadu. Isto važi i za kulturu i sport. I tu nas se konstantno nastoji ubijediti da treba razdvojiti političke razmirice od sportskih takmičenja ili kulturnih manifestacija. No, i tu su pali na konkretnim primjerima. Ispolitizirali su Nobelovu nagradu do srži. Isto su učinili i sa Pulitzerovom nagradom, pa čak i sa Oscarom.

Nikada ove nagrade i priznanja neće dobiti neko ko zapadnim zemljama ne odgovara politički, ili čije djelo ide protiv njihovih interesa.

Zar vam treba bolja motivacija, ljepša nagrada ili više ubjeđenja da ćete čak i finansijski uspjeti sa ovakvom jednom zamisli?

tags: film muslimanski scenarij redatelj islam poučan film kinematografija bosanskohercegovački

.